vo je članak koji govori o temi somatike. Autor navedenog pojma (i smjera) je Thomas Hanna, a somatika se temelji na vjerovanju da je većina negativnih učinaka na zdravlje posljedica onoga što je nazvao Sensory Motor Amnesia (senzorna motorička amnezija). Ako vam je tema interesantna možete klinkuti na autora ili na tag #somatika (nalaze se na kraju teksta) kako biste vidjeli ostale članke s istom temom.

Mišići su dizajnirani za jednu akciju: za kontrakciju ili skraćivanje. Kontrakcija nastaje kada mišić primi elektrokemijski signal iz centralnog živčanog sustava da bi to učinio. Kada se signal zaustavi, kontrakcija se zaustavlja, a mišić se opušta natrag na prijašnju duljinu. Nije potrebna energija za opuštanje i produljenje mišića, samo da bi se stegnuo i skratio. Kada dobrovoljno kontrahiramo mišić, a zatim ga opustimo, mišić bi trebao gotovo potpuno opustiti. Opušteni mišić nema apsolutno nikakvu električnu aktivnost u sebi. Potpuna dobrovoljna kontrola mišića je sposobnost i kontrakcije cijelog raspona mišića i potpunog opuštanja do njegove cijele duljine.

Mnogi ljudi kontrahiraju mišiće leđa ili kukova ili ramena prilikom kretanja. Ali onda, nakon što je pokret  završio, svjesno ne opuste mišiće leđa u njihovu prvotnu dužinu. Umjesto da kontrakcija i utrošak energije padnu na nulu, mišići ostaju kontrahirani 10%, a kod nekih čak 20-40%. Bez obzira koliko se trude, ne mogu u potpunosti opustiti svoje mišiće. Njihovi mišići nastavljaju s radom i utroškom energije unatoč činjenici da je pokret završen. Svi mišići imaju tonus; to je prirodna elastičnost ili sposobnost istezanja i skupljanja kao odgovor na podražaje. U stanju mirovanja, tonus je nula. Dakle, ako imamo potpunu kontrolu nad mišićem, možemo postići mišićni tonus nulte točke opuštanja. Ali ako izgubimo dobrovoljnu kontrolu nad mišićem, njegov tonus može se povećati na 10, 20 ili čak 40 posto. To je kronična mišićna napetost. Ako je tonus 10%, mišić će se uvijek osjećati umorno i napeto. Ako je tonus 20%, mišić će se osjećati umorno, vrlo napeto i bolno. Ako je tonus 40%, mišić će se osjećati umorno, vrlo napeto i prilično bolno. Ljudi s kronično visokim mišićnim tonusom često osjećaju da su im mišići "slabi" jer se ne mogu slobodno kretati. Ponekad će im liječnici reći da su njihovi mišići postali slabi. Naprotiv, njihovi mišići su prilično jaki, ali su umorni i preopterećeni od neprestane kontrakcije. Kad bismo se samo potrudili osjetiti mišić, osjetili bismo njegovu tvrdoću, siguran znak njegove stalne kontrakcije. Kronično kontrahirani mišić je poput motora koji se ne može isključiti. Nastavlja s radom i sagorijevanjem energije.

Zbog toga su mišići s visokim tonusom uvijek bolni. Glikogen, koji se pohranjuje u mišiću a služi kao energija za kontrakciju, stalno sagorijeva. Izgaranje glikogena stvara kontrakciju, a glikogen se zatim pretvara u mliječnu kiselinu. Ako postoji stalno izgaranje, tada dolazi do stalnog nakupljanja mliječne kiseline, a što je više kiseline, to se više iritiraju osjetilne stanice mišića. Stalna nakupina od 10% stvorit će dovoljno aktivnosti da se mišić osjeća umorno. Konstantno nakupljanje od 40% stvorit će toliko kiselosti oko stanica receptora boli da ju krvotok ne može isprati, što će rezultirati time da će se mišić stalno osjećati bolno.

Od kasnih dvadesetih godina nadalje za većinu ljudi je uobičajeno imati kronično upaljene ili bolne mišiće. Takvo stanje može rasti iz godine u godinu, ponekad je teško primjetno, a u drugim slučajevima nepodnošljivo; ovisno o tome koliko je stresa pojedinac pretrpio. Sa starenjem imali smo dovoljno  vremena akumulirati mnoga stresna i traumatična iskustva. Stoga u kasnijim godinama obično trpimo veći mišićni tonus, a time i veću ukočenost u našim tjelesnim pokretima, kao i iskrivljenije držanje. Zbog stalne proizvodnje mliječne kiseline, ovi tvrdi, ukočeni mišići također su kronično upaljeni i bolni. Ova mišićna ukočenost, ograničenje kretanja, umor, nepravilno držanje i kronična bol pogrešno se tumače kao učinci "starosti" - izmišljena bolesti koja vjerojatno dovodi do fiziološke degeneracije, stalnog umora i slabosti i "nepovratna je". Međutim, godine nemaju nikakve veze s tim. Ovi događaji rezultat su nakupljanja fizioloških reakcija na stres i traumatskih nesreća. Obično je potrebno nekoliko godina da se akumulira dovoljno stresa ili traume kako bi se tonus mišića podigao na tako nezdravu razinu. No, ista kronična napetost mišića može se pojaviti kod mlade osobe, ako su djetinjstvo i tinejdžerske godine bile neobično traumatične.

Vidio sam mnoge ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama s istim tijelima, istim visokim tonusom i istim pritužbama kao što su bile i pritužbe ljudi u sedamdesetim godinama. U svakom slučaju pretrpjeli su rane dječje bolesti, operaciju, tragičnu obiteljsku situaciju ili prijeteću sociopolitičku situaciju poput rata. Povećanje mišićnog tonusa obično se događa u kasnijim godinama. To nije upitno. Ali to se događa u kasnijim godinama, ne zbog nakupljanja tajanstvenog faktora "dobi", već zbog nakupljanja ne-tajanstvenih čimbenika stresnih životnih i traumatskih nesreća. Što duže čovjek živi, to su veće šanse da se ti događaji dogode i akumuliraju. Neki ljudi imaju ranu i intenzivnu akumulaciju i tako rano pokazuju ove simptome. Drugi imaju sreću izbjeći ove učinke stresa ili traume, pa su jednako gipki i živahni sa 70 godina kao i s 25 godina.

Nadam se da će, uz povećano razumijevanje osjetilno-motoričke amnezije, ova potonja skupina brojem rasti. Kada uzmemo u obzir da ljudsko tijelo ima gotovo 800 mišića i da su svi dobro opskrbljeni osjetilnim stanicama, možemo polako početi shvaćati zašto naša dobrobit ovisi o osjetilnim informacijama koje naši mišići vraćaju u naš mozak. Ljudi s visokim mišićnim tonusom ne osjećaju se dobro. Često ne vide nadu za oporavak. "Oh, osjećam se tako staro!" rekle su mi stotine klijenata, implicirajući da je njihov visoki stupanj tonusa nepovratan.

Ali mišićne reakcije na stres mogu se prevladati. Moguće je osjećati se istinski "mladim" bez obzira na dob. Praktično govoreći, to znači uživati u mišićnom tonusu koji je vrlo nizak u kontrakciji i potrošnji energije a vrlo visok u udobnosti i kontroli. Osnovni somatski zadatak tijekom našeg života je steći sve veću i veću kontrolu nad sobom, učeći nježno se nositi sa stresom i traumama života, poput plutenog čepa koji pluta na vrhu valova.